Naši članovi: Domagoj Pauković – ‘EL TORO’

“Život je kao vožnja biciklom, treba neprestano ići naprijed, bez zaustavljanja, da se ne izgubi ravnoteža.”, riječi su Alberta Einsteina koje su, ako je suditi prema onome što Domagoj Pauković živi, njegov putokaz. Od profesora gitare, ‘običnog dečka iz susjedstva’, u samo nekoliko godina ostvario je ono što neki profesionalni sportaši još uvijek nisu dosegli. No, krenimo od početka…  

Sredinom 2015. godine, nakon što se zaposlio u Osnovnoj školi “Vladimira Nazora” u Pazinu, neplanirano i on će reći slučajno počeo se baviti triatlonom. “Nakon 15-ak godina sviranja gitare krenuo sam u teretanu s ciljem poboljšanja mišićne mase kroz klasični bodybuilding. Nakon 3 godine redovitog treninga zainteresirao me crossfit i vratio sam se plivanju na bazenu Kantrida. Plivanje je bio jedini sport kojega sam trenirao kao dijete u periodu od 6. do 10. godine života kada sam se odlučio za sviranje gitare. Zapravo, ono što me najviše zainteresiralo i uvuklo u triatlon bio je sam naziv utrke IRONMAN 70.3 PULA. Zvučalo je zanimljivo i vrlo izazovno i morao sam se okušati.” Za navedenu utrku saznao je 4 mjeseca prije nego se održala. Odlučan i discipliniran posložio si je plan i put kako ‘doći do nje’. Trebalo je prvenstveno nabaviti cestovnu biciklu i pretvoriti je u triatlonsku. 120 dana prije utrke počeo sam voditi dnevnik treninga kojeg do danas redovito ažuriram uz rezultate na svim dosadašnjim utrkama te troškovnik opreme. Na taj dan utrke kada sam prošao kroz cilj u pulskoj Areni, u meni se rodio triatlonac i ostalo je povijest, poručuje Domagoj.

Važno je istaknuti da Domagoj na posao putuje iz Rijeke što otežava pripreme, ali i ukazuje na njegovu odlučnost i dokazuje onu izreku da tko hoće nađe način, a tko neće – izgovor. “Od ove školske godine promijenio sam radno mjesto te sada radim u glazbenoj školi Ive Tijardovića, kombinirano Fužine (ponedjeljkom i srijedom) i Delnice (utorkom i četvrtkom), a presudan razlog promjene bio je slobodan petak jer na većinu utrka putujem upravo petkom.”

U samo nekoliko godina ostvario je iznimne rezultate. Završio je: 7 IRONMANA, 26 HALF IRONMANA, 7 maratona, 17 polumaratona, ponešto triatlona kraćih distanci kao i plivačkih maratona (Vrbnik – Novi 11 km) te različitih trkačkih utrka. “Najbrže vrijeme na IRONMAN-u zasad mi je iz Copenhagena 2018. u vremenu 10 sati i 17 minuta, a na HALF IRONMAN-u 4 sata i 23 minute dva tjedna kasnije u Murskoj Soboti. Najbrži maraton sam istrčao u Trevisu 2018. s vremenom 3:07. Kako vodim detaljnu statistiku svojih rezultata primijetio sam godišnji napredak od 20% gledajući po plasmanu kroz ovaj period od 4 godine. Svakome tko se upusti u bavljenje ovakvim sportom preporučio bih zapisivanje treninga i utrka jer brojevi nikad ne lažu, a vrlo je poticajno pratiti vlastiti napredak tako.”
Kroz određeno vrijeme utrkujući stekao je nadimak ‘El Toro’, vjerojatno zbog upornosti i zbog agresivnog položaja koji oduvijek forsiram na triatlonskoj bicikli, a također me povezuju s nazivom ‘Ruža’ kako je marka bicikli koje imam – Rose. To je nešto po čemu sam postao prepoznatljiv, no za mene riječ Ruža ima i vrlo duboko osobno značenje, a to će znati oni koji me malo bolje poznaju.”

Domagoj je u početku trenirao potpuno samostalno te odlazio na sve utrke kao individualac plaćajući kotizacije i jednodnevne licence što je predstavljalo dodatan trošak. Zato se odlučio pridružiti klubu i napraviti godišnju licencu preko Hrvatskog triatlon saveza. “Na svojoj prvoj Half Ironman utrci u inozemstvu, točnije u St. Poltenu (Austrija) upoznao sam obitelj Babin. Marin koji je također krenuo u triatlon tada poput mene pozvao me da se pridružim klubu TK Matulji te sam tako od listopada 2017. godine postao njihov član. Klub je osnovao Franko Faustini i već 10 godina ga uspješno vodi. Radi se o čovjeku koji je duša i srce kluba te svojom energijom pozitivno djeluje na sve nas.” Baviti se triatlonom zahtjeva disciplinu i motivaciju što ne nedostaje Domagoju. “S vremenom me triatlon toliko očvrsnuo da ne postoji životni problem s kojim se nisam spreman suočiti. Kako se bavim sviranjem klasične glazbe od malih nogu mogu to poistovjetiti s ovim sportom jer također traži od pojedinca dugotrajnu pripremu za jedan događaj kao što je u glazbi koncert ili natjecanje. Program bih spremao i po 6 mjeseci, a otprilike toliko traje i kvalitetna priprema za utrku. Zapravo je put do startne linije mnogo teži nego sama utrka. Utrka je nagrada za sav trud.” Treninge najčešće odrađuje sam, ali najdraži su mu oni u društvu prijatelja ili ekipe iz kluba. S vremenom mi je klub postao ‘svetinja’, ozračje i ekipa su vrlo motivirajući i uvijek uspijem izvući iz sebe nešto što nisam ni znao da mogu. Posebno me raduje kad vidim koliko se mlađi članovi kluba ugledaju ne mene te sam svjestan odgovornosti koju imam prema njima. U njihovom pogledu mogu najbolje vidjeti koliko sam dosad postigao i radi njihovog napretka nije mi nikakav problem zgaziti se na treningu kako bi imali koga ganjati, poručuje Domagoj.

“Ako nešto želiš napraviti u životu kako treba onda moraš dati cijeloga sebe u to. Triatlon puno uzima, ali puno i vraća kroz uspjeh, stečena iskustva i poznanstva novih ljudi sličnog načina razmišljanja. U početku sam morao raditi na dvije škole istovremeno kako bih si mogao priuštiti bavljenje tim sportom, plaćati stanarinu, hranu i sve ostalo. Često bih se našao u situaciji da 10 dana prije plaće imam prazan frižider, a sav novac je otišao na opremu ili kotizacije, no to je tako kada ulažeš sve jer imaš dugoročan cilj. Najteže je izdržati taj prvi period od par godina dok se ne dobavi potrebna oprema. Prosječna mjesečna potrošnja na opremu u početku je bila oko 4.000 kn, a ni trenutno 4 godine kasnije nije puno manja. Do sada sam uložio oko 200.000 kn na opremu, a na utrke otprilike 100.000 iako za taj dio ne vodim troškovnik jer je nemoguće sve popratiti.” Onima koji se žele upustiti u ovu iznimnu sportsku priču poručuje da je potrebno unaprijed isplanirati kompletnu triatlonsku sezonu kako bi se ogradili od nepotrebnih dodatnih troškova. “To podrazumijeva korištenje ranih prijava na utrke čime možemo u konačnici uštedjeti pozamašnu količinu novca. Isto tako potrebno je rezervirati smještaj na vrijeme jer se nerijetko radi velike količine natjecatelja, preko 3000 na nekim od većih i popularnijih utrka, dogodi da smještajni kapaciteti budu popunjeni u krugu 20-30 km od mjesta održavanja utrke. Isto vrijedi i za avionske karte kojima cijena raste kako se datum putovanja približava te za rezervaciju torbe za biciklu jer neki avioprijevoznici dopuštaju tek 2-3 takve torbe po letu pa mogu nastati velike komplikacije u slučaju da ne reagiramo na vrijeme i tako ostanemo bez mjesta za biciklu na rezerviranom letu.”

I dok će neki reći da je triatlon sport rezerviran za osobe koje su dugoročno u sportu, Domagoj nas uvjerava u suprotno. Triatlonom se doista možete početi baviti u bilo kojoj životnoj dobi, ali se u obzir moraju uzeti činjenice da to nije sport za svakoga jer iziskuje mnogo vremena, upornosti pa tako i novca. “Potrebno je uložiti u 3 različita sporta te ih ujediniti u jedan. Potrebno je trenirati 3 sporta istovremeno uz povremene odlaske u teretanu pa tako nerijetko malo ambiciozniji sportaš amater nakupi i do 25 sati treninga tjedno, dok profesionalci treniraju i preko 35 sati tjedno. Osim samih treninga tu je i niz drugih vještina te sposobnosti koje se moraju tijekom vremene usvojiti i savladati kao što su mehaničarski radovi odnosno servisiranje i održavanje bicikla ili kompletno rastavljanje radi pakiranja u kofer za letove, voditi računa o nutricionizmu (koji se često smatra 4. disciplinom u triatlonu) odnosno biti vlastiti kuhar, planiranje treninga i odmora odnosno biti svoj trener u slučaju da nemamo pravoga koji će to raditi za nas, menadžer odnosno promovirati sam sebe i pametno odabirati utrke te tragati za sponzorima, logističar odnosno biti u stanju isplanirati kompletan put na utrke (od pravovremenih prijava za utrke i plaćanja kotizacija do prijevoza i pronalaska smještaja po prihvatljivoj cijeni), financijer, psihoterapeut itd.” Popularnost triatlona u Hrvatskoj i svijetu sve je veća. Raznolik je, mnogo vremena se boravi na otvorenom i na svježem zraku i ne postoji dobna granica za bavljenje tim sportom. Onima koji se tek upuštaju u ovu priču rado ću pomoći nekome da se lakše snađu u tome i ne ponavljaju greške koje sam ja činio, poručuje Domagoj.

Neke od treninga odrađuje i u Iron Gymu. “Imao sam tu sreću da se 5 minuta od mjesta gdje trenutno živim otvorila teretana, za mene vrlo prikladnog naziva IRON GYM koju vodi Michael Ban, a koji se također odnedavno bavi triatlonom te je postao član kluba TK Matulji. Kako sam u travnju ove godine pretrpio prijelom ključne kosti prilikom sudara na bicikli s autom, muskulatura mi je u periodu oporavka oslabila pa mi je neophodno iskoristiti ovaj nenatjecateljski period zimskih mjeseci kako bih je povratio. Riječ je o vrhunski opremljenoj teretani koja pruža odlične uvjete za sve vrste treninga snage i jakosti te sam vrlo zahvalan Michaelu što mi je ustupio korištenje usluga IRON GYM-a za potrebe svojih treninga.”

Na kraju apostrofirajući Marka Twaina možemo reći da ćemo za dvadeset godina biti više razočarani stvarima koje nismo učinili, nego stvarima koje jesmo. Zato isplovite iz sigurne luke. Istražujte. Sanjajte. Otkrijte, poručuje Mark Twain. Iz ‘zone sigurnosti’ izašao je i sanja svoj san Domagoj Pauković, a na vama je da u novoj godini ostanete u svojoj ‘zoni’ ili na ‘do it listi’ okačite kvačicu na nešto što nikada niste pokušali – a želite. Sretnu i zanimljivu 2020. godinu vam želimo 😉

Helena Anušić