Naši članovi – Maria Vlacich

“Logika će vas odvesti od točke A do točke B. Mašta će vas odvesti gdje god želite.” – Albert Einstein.

Je li mašta ili logika odvela našu članicu Mariu Vlacichda se upusti u pothvat za koji se rijetki odvaže, pokušat ćemo doznati u ovom tekstu. Nedavno se vratila s otrčanih zimskih 100 milja. Riječ je o ultra trail utrci La corsa della Bora čiji je start bio u subotu, 4. siječnja u 5 sati, a koja je osim duljinom od 168,3 km te ukupnom visinskom razlikom od 7.110 metara sudionicima, postavila i dodatni izazov – vjetrovito i hladno vrijeme uz kratke dane i duge noći. Start i cilj utrke bio je kod Visogliana pored Trsta.

Maria iza sebe nema slično iskustvo i nametnulo se pitanje zašto se odlučila za ovu, mnogi će reći – ekstremnu avanturu. Ona sama kaže – Sasvim slučajno :) “Preko newsletter organizatora utrke došao mi je mail naslova ‘Non hai mai corso una 100 miglia?’ (‘Niste nikada trčali 100 milja?’) s linkom na prijavnicu. Ne znam jeli to bilo u trenutku slabosti ili hrabrosti, ali kliknula sam odmah na link i krenula ispunjavati prijavnicu. Za oko mjesec dana dolazi e-mail s porukom da sam ušla u uži krug i da treba dostaviti video koji prikazuje kako i zašto treniram. Krajem srpnja stigla mi je obavijest da sam dobila startninu za utrku. Više nije bilo odustajanja i odlučila sam ozbiljno krenuti s pripremama.”

Spoznaja da je do utrke ostalo samo 5 i pol mjeseci zabrinula ju je jer nije znala na koji način krenuti s pripremama i odlučila je potražiti stručnu pomoć. “Poznajem mnogo kineziologa, no Michael Ban mi je bio prvi izbor. Poznajem ga od prije i znam da se bavi sportovima izdržljivosti. Dobro sam izabrala”
Najvažniji dio priprema odradila sam u Iron Gymu, poručuje Maria dodajući iskreno da u početku priprema tijelo nije bilo ni približno spremnoga izdrži napor od 100 milja traila. “Trebalo je ojačati cijelo tijelo, poraditi na kondiciji i naravno skinuti kile viška. Treninzi u gymu su bili baš onakvi kakvi mi odgovaraju – svaki trening drugačiji (mislim da nismo niti jednom ponovili isti trening), vrlo dinamični i zahtjevni. Rezultati su se počeli primjećivati i osjećati vrlo brzo. No, najvažnije je što smo fokusom na određenu grupu mišića uspjeli postići da neke stare ozljede ne stvaraju poteškoće prilikom intenzivnog i dugotrajnog kretanja.”

Desetak dana prije utrke počela je detaljnije proučavati stazu i mentalno se pripremati za ono što je čeka. Treninge trčanja odrađivala je uglavnom sama, što se pokazalo dobrom odlukom jer je i većinu utrke provela sama na stazi. “Bila sam smirena tijekom cijele utrke i niti u jednom trenutku nisam došla u situaciju da razmišljam o odustajanju. Postojala je jedino bojazan hoću li uspjeti završiti u vremenskom ograničenju od 40 sati. Poteškoće sam imala samo tijekom noći kada me ulovio san i jednostavno nisam uspijevala ostati budna. Nekoliko puta sam malo’otkunjala’ na kamenu na samoj stazi i odspavala nekih sat vremena na jednoj okrjepnoj stanici. Staza je bila vrlo zanimljiva, a teren raznolik – od šumskih planinarskih staza, livada, kamena, strmih sipara, litica iznad mora… Pogledi s visina su bili očaravajući posebno za vrijeme izlaska i zalaska sunca.”

Maria nije profesionalna sportašica. Jedna je ‘od nas’ koji radimo uobičajene poslove, hvatamo obaveze i ispunjavamo ih u hodu u utrci s vremenom. Njen uspjeh može nas samo motivirati na kvalitetniji pristup životu u kojemu ne postoje izgovori za ispunjavanje zacrtanih ciljeva. Ona sama kaže da živi „klasičnim životom“ :) “Radim uredski posao, živim sa sinom osnovnoškolcem i imam kućne ljubimce, što znači da je dan i bez treninga ispunjen obavezama. Uvijek sam se bavila sportom, ali onako ‘kampanjski’ – dva do tri puta tjedno u gym i malo planinarenja s ekipom. No,za ovaj pothvat to je bilo ‘puno premalo’.”

Tko hoće – nađe način, a tko neće – izgovor.”, rečenica je s kojom se često srećemo i koja nam određuje pristup životu. Bez izgovora Maria je, unatoč brojnim obavezama, pronašla vrijeme i tijekom priprema trenirala 6 puta tjedno: 2 do 3 puta u Iron Gymu, 3 do 4 puta trčanje ili planinarenje i jedan dan odmora. “Termine treninga trebalo je uskladiti s obiteljskim i poslovnim obavezama, što nije uvijek lako. No, dobro upravljanje vremenom je jedna vještina koju sam jako dobro usavršila tako da u pravilu uspijevam uskladiti sve obaveze i aktivnosti.”
Nakon otrčanih zimskih 100 milja nije stala, nego je nastavila s treninzima. Trčanje na duge staze stavila je u drugi plan, a u prvi novi izazov -Spartan utrke, odnosno kraće utrke s preprekama. To je doista nešto novo za mene, mislim psihički jednostavnije ali fizički zahtjevnije, poručuje Maria.

Svi, bez obzira u kojoj mjeri se bave sportom, nailaze na problem motivacije. Upitali smo Mariu što je ‘gura’ naprijed i u trenucima kada je teško pokrenuti se, otići na trening ili učiniti onaj kilometar više? “Sportom se bavim još od osnovne škole i doista uživam u fizičkoj aktivnosti. Naravno ponekad dođe i onaj dan kada ti se stvarno ne da nikamo, ali to se kod mene događa rijetko tako da te dane doista i odlučim ne trenirati i malo odmoriti. No, ono što mi je uvijek motiv je onaj osjećaj zadovoljstva nakon treninga. To je često teško definirati ali doista se dobro osjećam nakon svakog treninga bilo u gymu, bilo trčkaranje, skijanje, planinarenje ili nešto drugo.”Ove riječi mnogima bi mogle biti pokretač za dizanje s kauča i realizaciju odluke ‘učinit ću nešto za sebe’.
Maria i dalje redovno trenira u Iron Gymu. Iza nasmijane i vedre osobnosti skriva se odlučnost i discipliniranost. O razlozima zašto je odabrala Iron Gym za mjestu u kojemu će ‘klesati’ formu, Maria poručuje: “U Iron Gymu se doista osjećam dobro. Atmosfera je ležerna, a prostor prozračan i uredan. Michael je trener koji mi odgovara karakterom jer je smiren i jednostavan, a u planiranju treninga stručan i razigran. Osobno odabirem individualni trening s trenerom jer nemam dovoljno znanja, a ni vremena za planiranje kvalitetnih treninga, a i motivacija je puno bolja kada netko stoji pored vas i gleda što radite.”

Na kraju, referirajući se na velikog Alberta Einsteina o mašti i logici, ubacit ćemo i snove. Oni se na početku mnogima čine nemogućima za ostvariti. Zatim postaju nevjerojatnima da bi se na kraju pretvorili u neizbježne. Tim putem prošla je i Maria Vlacich od prvog klika na prijavnici kao odgovora na pitanje: ‘Non hai mai corso una 100 miglia?’, pa sve do jednog dana, 15 sati, 35 minuta i 50 sekundi koliko joj je bilo potrebno za istrčati 100 milja na ultra trail utrci La corsa della Bora. Mi joj od srca čestitamo i radujemo se svakom njezinom daljnjem uspjehu.

Tekst: H. Anušić