Od 300 metara do 10 kilometara
Ograničenja su, kao i strahovi, najčešće samo iluzije, reče jednom neki pametan čovjek. Na tom tragu svjedočili smo i radovali se našim članovima koji su prihvatili suočiti se s nekom od zahtjevnijih utrka manifestacije “Homo si teć”.
Iako se pojedinci nikada nisu bavili trčanjem, niti su prije samo šest mjeseci mogli istrčati u komadu 300 metara, usudili su se prijaviti i istrčati ‘desetku’, a neki i polumaraton. Da, dobro ste pročitali, od 300 metara do deset kilometara pa i više! Nisu to bile utrke s vremenom, nego utrke u kojima odustajanje nije bila opcija i u kojima smo pokazali da možemo i hoćemo.
Nećemo navoditi vremena, kao ni imena Iron Team-a, ali navest ćemo kako smo imali sudionike na gotovo svim utrkama: “539 skok” (popularna utrka Trsatskim stubama), “Molo longo” (6 km), “Desetka” powered by Heineken 0.0. (10 km) , “Štafeta” (3 x 7 km), “Erste petica” (5 km) i polumaraton (21 km).
Bilo nam je uzbudljivo pripremati se u Iron Gymu za utrke, bodriti naše trkače, a izdvojit ćemo i nekoliko zanimljivih situacija koje su pokazale naš timski duh i možemo reći, prijateljstvo ispred natjecanja. Naša štafeta ostala je prije starta bez trećeg člana. Drugi su se ponudili istrčati dionicu koja je nedostajala iako se za tu utrku nisu pripremali. Trebamo li spominjati da su “tri mušketira” odradila odličan posao i stazu otrčala u jako dobrom vremenu?
Naš jedini polumaratonac do starta nije znao hoće li nastupiti. Vrsni rekreativac tih dana mučio se s bolnim koljenom zbog kojega nije mogao trenirati. Na dan utrke nije mogao obećati hoće li uopće završiti utrku. Završio ju je u zadanom vremenu, bolnog koljena, no s osmijehom na licu. Svi ti bolovi njemu nisu bili znakovi koji govore ‘stop’, nego smjernice na koji način istrčati zadane kilometre i stići do cilja. Utrka s najviše naših prijavljenih članova bila je ‘Desetka’.
Svatko sa svojim mislima i zacrtanim ciljevima trčao je od Korza, preko Pećina, Lenca do Kostrene, s burom koja je puhala u prsa, a nekima s manjom kilažom zadavala i manje problem kod brodogradilišta V. Lenac, no svi su stazu istrčali u zadanom roku i zaslužili svoju medalju. Jedna od zanimljivijih, pomalo i komičnih situacija dogodila se na, možda najlakšem dijelu staze – nizbrdici kod kostrenskog “Galeba”. Sportskim rječnikom bi se reklo: “Manjak iskustva učinio je svoje.” Jedna naša članica (o.p. rekreativka koja se ne bavi trčanjem i nikada nije istrčala stazu od 10 km) pripremila se u Iron Gymu i u kratko vrijeme, uz savjete našeg trenera, bila spremna utrku istrčati ‘što bolje i brže može’. Na žalost, zbog jake boli u gornjem dijelu abdomena uzrokovane nepravilnom prehranom večer uoči utrke, morala je nekoliko minuta stati. Biti poražen često je samo prolazno stanje. Odustajanje ga čini trajnim i iako je izgubila nekoliko minuta (ona će reći: ‘Malo sam odmorila kod ‘Galeba’), odustajanje nije dolazilo u obzir. U životu se ne treba zabrinjavati onime što smo pokušali, ali nismo uspjeli, nego onime što još možemo postići.
Svaka pogreška donosi darove i pouke, svaka pouka vodi mudrosti, a svaki neuspjeh novom postignuću. Naši darovi su ljudi u Iron Gymu koji će vas gurati prema novim postignućima. Neki naši članovi sudjelovali su u Zadru u humanitarnoj utrci “Wings for Life”, a većina će, ako je suditi prema doživljenome na nedavno održanoj manifestaciji “Homo si teć” tvrdoglavo ustrajati u treninzima koji će otkriti da su granice naše tvrdoglavosti daleko veće od tvrdoglavosti naših granica.
